Hepatos
Prema sistematskoj reviziji 45 studija koja uključuje 9330 pacijenata, stari i novi antivirusni lijekovi imaju sličan učinak u sprječavanju hepatocelularnog karcinoma kod pacijenata sa kroničnim hepatitisom B.Omjer hepatocelularnog karcinoma (HCC) je bi skoro identičan kod pacijenata kojiam su davani stari lijekovi (lamivudin i adefovir) i pacijenata kojima su davani novi lijekovi (entecavir, telbivudin ili tenofovir), varirajući od samo 0.012 do 0.017 po osobi po godinama praćenja – prijavio je Dr. Ashwani K. Singal na godišnjem sastanku AASLD.
„Ovo je iznenađujuće otkriće kako ne postoji razlika,“ komentirao je u intervjuu. „Bez obzira koji lijek koristite, učestalost je slična – mala je ali je slična.“
Iznenađenje dolazi iz činjenice da novi lijekovi imaju manji omjer od razvoja otpornosti na njih i postižu kontinuiranu supresiju DNA od hepatitis B virusa za vrijeme produžene terapije, objasnio je Dr. Singal. I ustvari, u studiji je nedetektabilna DNA u periodu praćenja je bila povezana sa smanjenim rizikom od HCC.
On je nagađao kako očigledna ne superiornost novih lijekova kod ovog rezultata može biti povezana sa relativno malim brojem pacijenata koji se sa njima liječe. Komentirao je kako „sada kada imamo novije antivirusne lijekove, možda trebamo veće, prospektne studije kako bi vidjeli da li je jedan lijek bolji od drugog.“
Osim što pacijenti imaju detektabilnu virusnu DNA u zadnjem nalazu, pacijeti stariji od 50 godina i pacijenti sa cirozom pri početku antivirusne terapije su imali veći omjer HCC nego li njihove kolege u retrospektivnoj studiji. Glavna pouka je da „bi se ove populacije trebale pažljivije pratiti čak i ako su na liječenju“, ustrajao je Dr. Singal, gastroenterolog na Mayo klinici u Rochesteru.
Istražitelji su proveli sistematsku recenziju zbog toga što je od najmanje 10 dodatnih studija od kojih je nekoliko uključivalo nove antivirusne lijekove, bilo objavljeno od zadnje velike meta-analize 2010 godine koja se s time bavila.
Oni su identificirali oralne antivirusne terapije među pacijentima sa kroničnim hepatitisom B koje su bile objavljene na Engleskom jeziku bez obzira da li su pacijenti imali cirozu ili ne i da li su već ranije bili na terapiji ili im je to prvi put. Ali su studije morale imati dužinu liječenja od najmanje 12 mjeseci i naknadni period praćenja od najmanje 2 godine. Pacijenti sa HIV ili hepatitis C koinfekcijom su bili isključeni.
Kao suprotnost prethodnim meta analizama, recenzija koja je korištena za statističku metodu je uzela u obzir veću vjerojatnost detekcije HCC sa dužim periodom praćenja, napomenuo je Dr. Singal.
Sveukupno, 42% pacijenata je primalo lamivudin (Epivir), 32% je primalo adefovir (Hepsera), 10% je primalo tenofovir (Viread), 9% je primalo telbivudin (Tyzeka) a 7% je primalo entecavir (Baraclude).
Rezultati procjene su pokazali kako se omjer HCC nije značajnije razlikovao kod usporedbe starih i novih lijekova: bio je 0.012 po osobi po godini praćenja sa lamivudinom u kontroliranim studijama, 0.017 sa lamivudinom u nekontroliranim studijama, 0.015 sa adefovirom sa ili bez lamivudina i 0.012 sa entecavirom, telbivudinom ili tenofovirom.
LINK
